Ime su dobile po termalnom blatu, odnosno crijetnom tresetu koji se koristio za liječenje. Tu se liječio siromašni narod na otvorenom vrelu i u improviziranim kabinama za kupanje. Nakon 1818. godine natkriven je izvor, izgrađen manji zatvoreni bazen i gostionica s nekoliko soba

Razvoj blatnih kupki počinje tek dolaskom pukovnika Jelačića. Za vrijeme Jelačića izgrađena je moderna zgrada Blatnih kupki s velikim bazenom i 18 pojedinačnih kabina s kadama. Kupke i rashladni toranj su jedini preostali objekti nakon razaranja u Domovinskom ratu, ali se nanovo sve gradi i obnavlja.

Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. početkom 13. st. daje cistercitima određene povlastice i oni se nastanjuju u samostanu na mjestu gdje je danas perivoj Opatovina. Cisterciti su pod turskom prijetnjom otišli iz Topuskog, a kralj Ferdinand I.prava opatije dodjeljuje 1558.

Turci su ipak 1556. zauzeli imanje topuske opatije, a cistercitski samostan i crkvu razorili su topovima. Predaja kaže da je po tom događaju Topusko dobilo naziv. Nakon Turaka, 1784. godine Topusko je došlo pod upravu Vojne krajine. Od samostana i opatije preostalo je jedino gotičko pročelje crkve visoko 23 m.

Nikolino brdo naziv je za brežuljak u središtu Topuskog visok184 m, obrasao crnogoričnim i bjelogoričnim drvećem po svim padinama. Vrlo je vjerojatno da je ime dobilo po nekadašnjoj katoličkoj crkvi sv. Nikole, koja se prvi put spominje 1334. godine.

Na drugoj strani Nikolinog brda još se danas mogu vidjeti nakupine kamenja s uvalama, što su ostatci utvrđenoga grada ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II., kojega su najvjerojatnije do temelja razorili Turci. Najviši vrh Nikolinog brda izdiže se preko 50 m iznad razine mjesta, gledano od točke gdje izviru ljekovita termalna vrela.

Julije Kempf u svojoj knjizi "Lječilište Topusko u Hrvatskoj" s izrazitim oduševljenjem piše o "Opatovini", prekrasnom perivoju koji u sebi nosi i ostatke iznimno vrijednog arheološkog spomenika, gotički ulazni portal crkve Blažene djevice Marije.

Portal je ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. dao izgraditi 1211. godine zajedno sa samostanom, te zatim cijeli sklop uz određene povlastice dao na upravljanje redu cistercita, koje je pozvao da dođu iz Clairvouza u Francuskoj. Nažalost, do danas je ostao sačuvan jedino odlomak ulaznoga portala, koji je impozantan i zadivljuje svojom visinom od 23 m.

U novoj zgradi Spiegelbada uređena je jedna prostorija s kadom za potrebe bana i banice Sofije. Ova "Extra Bad" kupka nalazila se na kraju hodnika uz kuhinju sale za ručanje s posebnim ulazom nasuprot ulaza u bansku palaču, tako da se do nje iz sobe moglo doći najkraćim putem.

Ban Jelačić i banica Sofija bili su u Topuskom u lipnju i srpnju 1853. godine. Za završetak baničinog liječenja, njeno ozdravljenje i odlazak iz Topuskog, časnici I.banijske pukovnije i Slunjske pukovnije priredili su svečani oproštaj u njezinu čast. Proslava je održana 16.srpnja 1853. godine na bogato okićenom prostoru između Nikolinog brda i zgrada Bistrih kupki.

Nova katna zgrada u bistrim kupkama izgrađena je izmađu stana upravitelja i kupališnih sadržaja. Projekt je vjerojatno radio poznati zagrebački arhitekt Bartol Feldbinger. Jedan dio zgrade uređen je za potrebe zapovjednika pukovnije. Ovdje je odsjedao zapovjednik Jelačić kada je službeno boravio u Topuskom.

Tu je čuvan sav sobni namještaj:krevet, pisaći stol s tintarnicom, zidni sat i ostalo. Samo je srebrni pribor za jelo kojim se ban služio predan početkom XX. stoljeća u Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu. Prostor su zvali Banskim stanom ili Banskom palačom. Do temelja je srušena u II. svjetskom ratu.

Restauracija je bila zadnja u nizu projekata u programu bana Jelačića. Smatrana je njegovom zadužbinom i izvedena točno po njegovoj zamisli. Nalazila se nasuprot glavnog ulaza u Blatne kupke, duljom stranicom položena paralelno s ulicom s dvostrešnim kosim krovom pokrivenim crijepom, završen bogato profiliranim vijencem koji je u sredini zgrade imao manji uzdignuti ukrasni trokut.

U toj zgradi održan je 8. i 9. svibnja 1944. godine Prvi hrvatski sabor (III. zasjedanje ZAVNOH-a). U svečano uređenoj dvorani na cijelom bočnom zidu umjetnici - slikari Edo Murtić i Zlatko Prica izradili su fresku s motivom izgleda budućeg grada Zagreba.

To je još jedan spomenik u Topuskom koji čuva ime Josipa Jelačića. Na živoj stijeni sačuvano je njegovo ime uklesano u kamen rukom nepoznate osobe. Kamena spomenica nijemi je svjedok topuske povijesti - s imenima, inicijalima, datumima i drugim risarijama uklesanim u živu stijenu.

Svaki zapis je jedna životna priča, jedna poruka, zajedno su dragocjeni dokument jednog vremena. Njezinu priču čitamo rekonstrukcijom poznatih povjesnih podataka i uklesanih datuma. Na ovoj anonimnoj spomenici u obliku lovorovog vijenca, uklesano je i ime tadašnjeg zapovjednika I banske pukovnije Nestora, što dokazuje da su ga već oni smatrali "pravim ocem Topuskog".

Izvornu građevinu sagradio je grof Janko Drašković oko 1830. godine kao kuću za odmor, nastavljajući tako tradiciju boravka porodice Drašković u Topuskom. Na detaljnom urbanističkom planu iz 1841. godine utvrđena je nova namjena Draškovićeve kuće i štale.

Godine 1842. Josip Jelačić kupuje stambenu kuću Drašković sa štalom, imanje prelazi u vlasništvo komande Vojne krajine i postaje poslovni stan. Kuću najprije uređuje za svoje potrebe, a zatim za stan glavnog liječnika "Kupališnog mjesta Topusko". Rekonstrukcijom iz 1910. godine povećana je površina kuće dogradnjom na prednjem dijelu, a u potpunosti su redizajnirana pročelja. Autor rekonstrukcije je zagrebački arhitekt Dionis Sunko.